Preponska kila (ingvinalna hernija) – uzroci, simptomi i liječenje

Preponska kila ili ingvinalna hernija (bruh) se javlja kada meko tkivo, obično dio membrane ili dio crijeva, viri kroz slabe točke trbušnih mišića. Nastala izbočina može biti bolna, pogotovo kada kašljete, dižete ili nosite teške predmete.

Ingvinalna hernija ne mora nužno biti opasna sama po sebi. Međutim, može dovesti do po život opasnih komplikacija. Iz tog razloga, vaš liječnik će vjerojatno preporučiti operaciju, jer ingvinalna hernija postaje bolna i sve veća. Operacija je uobičajena kod ingvinalne hernije, odnosno preponske kile.

Preponska kila kod žena, muškaraca i djece

Preponska kila kod žena (bruh kod žena) je rijetka pojava. Bruh se kod žena najčešće javlja kao posljedica slabosti trbušnih mišića. Dodatni napor i pritisak na trbuh može povećati rizik za nastanak bruha kod žena. Primjerice, starije žene kod kojih mišićni tonus slabi imaju povećan rizik od preponske kile prilikom podizanja tereta.

Prekomjerna težina i trudnoća vodeći su uzročnici bruha kod žena. Simptomi kod žena obično izostaju, a oteklina je manja nego kod muškaraca.

Preponska kila kod muškaraca je česta pojava, djelomično i zbog anatomije muškog tijela. Kod muškaraca preponska kila može biti nasljedna. Bruh kod muškaraca može biti prisutan odmah pri rođenju, a može se pojaviti i kasnije tijekom života. Bruh se kod muškaraca obično javlja prilikom podizanja nekog težeg predmeta ili izlaganja većem fizičkom naporu.

Osim toga, pretpostavlja se da je kila kod muškarca češća pojava zbog prirode poslova kojima se muškarci bave kao i sportskim aktivnostima tijekom slobodnog vremena.

Preponska kila kod djece koja se pojavljuje već pri rođenju može ukazivati na urođenu slabost trbušnih mišića. Bruh kod djece postaje vidljiv tek kada plaču, kašlju ili se naprežu tijekom obavljanja velike nužde. Rizik od nastanka preponske kile je prijevremeno rođenje dok se testisi još nisu spustili iz trbuha u skrotum. Ako primijetite preponsku kilu kod vašeg djeteta, hitno se javite liječniku koji će odrediti vrstu intervencije.

Kod djece pojava bruha može biti praćena nervozom i plakanjem prilikom obavljanja nužde, kašljanja, kihanja ili dodirivanja ispupčenog mjesta.

Uzroci preponske kile

Neki slučajevi preponske kile nemaju očiti uzrok. Druge se javljaju kao rezultat nečeg od navedenog:

• povećan tlak unutar trbuha,
• slabe točke u trbušnoj stijenci,
• kombinacija povećanog tlaka u trbuhu i postojeće slabe točke trbušnog zida,
• naprezanje tijekom pokreta crijeva i mokrenja,
• podizanje teških predmeta,
• tekućine u trbuhu,
• trudnoća,
• prekomjerna težina,
• kronični kašalj ili kihanje.

Kod mnogih ljudi, slabost trbušnog zida, koja dovodi do preponske kile, javlja se još pri rođenju. Ostale ingvinalne hernije razvijaju se kasnije u životu kada mišići oslabe zbog faktora poput starenja, napornih fizičkih aktivnosti ili kašlja, koji prati pušenje.

Muškarci imaju veću vjerojatnost da imaju urođenu slabost uz ingvinalni kanal zbog načina na koji se razvijaju prije rođenja. Kod muških beba, testisi se formiraju u trbuhu, a zatim se premještaju niz ingvinalni kanal u skrotum.

Ubrzo, nakon rođenja, ingvinalni kanal se zatvara gotovo u potpunosti, ostavljajući samo dovoljno prostora za sjemensku vrpcu, ali ne dovoljno da se testisi presele natrag u trbuh. Ponekad se kanal ne zatvori ispravno ostavljajući tako oslabljeno područje.

Kod ženskih beba, postoje manje šanse da se ingvinalni kanal neće zatvoriti nakon rođenja.

Slabosti se također mogu pojaviti u trbušnoj stijenci kasnije u životu, pogotovo nakon ozljede ili kirurškog zahvata u trbušnoj šupljini. Bez obzira postoji li kod vas slabost trbušne stijenke, dodatni pritisak u abdomenu zbog naprezanja, dizanja tereta, trudnoće ili prekomjerne tjelesne težine, može uzrokovati preponsku kilu.

Simptomi preponske kile
Neke preponske kile, odnosno ingvinalne hernije, ne uzrokuju nikakve simptome. Neki ljudi niti ne znaju da imaju bruh sve dok ga liječnik ne otkrije tijekom rutinskog pregleda. Međutim, često možete vidjeti i osjetiti oticanje, to jest stvaranje kile.

Izbočina je obično više vidljiva kada stojite uspravno, posebice kada kašljete ili se naprežete. Znakovi i simptomi ingvinalne hernije uključuju:

• oticanje u području s obje strane stidne kosti,
• bol ili nelagodu u području prepona, pogotovo kada se naginjete, kašljete ili dižete teret,
• slabost i pritisak u preponama,
• bol i oticanje oko testisa,
• pojavu kile s obje strane pubične kosti,
• otok i bol u predjelu testisa,
• probleme s mokrenjem i stolicom.

Ukliještena kila je po život opasno stanje jer se radi o zaustavljenom dotoku krvi. Simptomi ukliještene kile su:

• mučnina i povraćanje,
• povišena tjelesna temperatura,
• brz srčani ritam,
• iznenadna bol koja se konstantno pojačava,
• kila počinje oticati te može poprimiti modru ili crvenu boju.

Ako vam se pojave simptomi ukliještene kile, hitno potražite medicinsku pomoć.

Studija objavljena u poznatom znanstvenom časopisu The American Journal of Surgery naglašava važnost preciznog praćenja pacijenata s ingvinalnom hernijom. Osim sredstava za odabir najprikladnijeg operativnog postupka, kirurzi moraju biti oprezni pri procjeni prognoze mogućih postoperativnih simptoma te vremena oporavka.

Pažljivo praćenje je neophodno za provjeru stvarnih rezultata korištenih kirurških tehnika, a takav slijed podrazumijeva da je kirurg dugoročno posvećen ispitivanju svojih pacijenata kao i razumijevanju, snimanju i upućivanju na točno pronađene anatomske i funkcionalne nedostatke koji se mogu pojaviti tijekom zdravstvenog stanja pacijenta.

Liječenje preponske kile
Ako je vaša ingvinalna hernija mala i ne stvara vam probleme, liječnik vam može preporučiti „sjedi i čekaj“ pristup. Povećavanje kile i prisutnost boli obično zahtijeva operaciju kako bi se uklonila nelagoda i kako bi se spriječile ozbiljne komplikacije. Kod male preponske kile se preporučuje kontinuirano praćenje stanja.

Konzervativni pristup u kojem se pacijentu preporučuje nošenje pojasa (pojas neće izliječiti kilu) obično se preporučuje osobama koje zbog nekog zdravstvenog razloga nisu kandidati za operaciju.

Operativne zahvate možemo podijeliti na tenzijske, bestenzijske i laparoskopske.

Tenzijski zahvati se izvode navlačenjem okolnog tkiva na kilni otvor nakon čega se stvara ožiljak koji sprječava povratak kile.

Bestenzijskie tehnike se izvode uz pomoć sintetičkog kirurškog materijala načinjenog u obliku mrežice. Mrežice su tako čvrste da odmah po ugradnji omogućuju povratak normalnim aktivnostima uključujući i sport.

Nadalje, znanstveni časopis The American Surgeon donosi studiju koja potvrđuje da su u protekla dva stoljeća metode liječenje ingvinalne hernije često proučavane, i zato su tehnike liječenja usavršene. Istraživanja su pokazala da je u 3019 prijavljenih slučajeva primarnih ingvinalnih hernija bilo manje od 0,2% stope recidiva ili neznatnih infekcija. Čini se da su nove metode liječenja donijele sa sobom brojne prednosti koje daju potrebnu sigurnost prilikom ovakvih kirurških zahvata.

Laparoskopija
Operacija ingvinalne hernije je vrsta operacije koja se najčešće izvodi u općoj kirurgiji. Grupa američkih autora donosi studiju objavljenu u znanstvenom časopisu Cochrane database of systematic reviews u kojoj je proučavala laparoskopsku tehniku liječenja.

Iako su mnoge studije istraživale relativne prednosti i potencijalne rizik laparoskopske kirurgije za liječenje ingvinalne hernije, većina pojedinačnih istraživanja imala je premalen uzorak kako bi pokazala jasne prednosti jedne vrste kirurškog zahvata nad drugom.

Ovaj znanstveni pregled je pokazao da laparoskopski zahvat traje dulje i ima ozbiljnije komplikacije u odnosu na visceralne i vaskularne ozljede, ali oporavak je brži s manjim brojem bolnih simptoma i bez pojave ukočenosti.

U ovom minimalno invazivnom postupku, kirurg djeluje kroz nekoliko malih rezova u abdomenu. Mala cijev opremljena kamerom umeće se u jedan rez. Kirurg umeće sitne instrumente kroz drugi rez popravljajući herniju pomoću sintetičke mrežice. Ova operacija se izvodi pod općom anestezijom.

Neke studije pokazuju da laparoskopija može povećati rizik od komplikacija i recidiva nakon operacije. Laparoskopija ne može biti izbor za vas ako imate veliku kilu, ako ste imali operaciju prostate ili ako ne možete primiti opću anesteziju.

Kod bilo kojeg operativnog pristupa pacijenti trebaju izbjegavati fizičko naprezanje u periodu u kojem traje stvaranje ožiljka i zarastanje tkiva. Nakon otprilike mjesec dana (najbolje nekoliko mjeseci) možete se vratiti uobičajenim životnim aktivnostima. Međutim, čak i nakon potpunog oporavka, veći fizički napori se trebaju izbjegavati.

Od metoda samopomoći možete koristiti lijekove protiv bolova koji se mogu nabaviti bez recepta poput ibuprofena. Na bolno područje možete dva puta dnevno staviti led ili vrećicu smrznutog graška.

Izvor: krenizdravo