Baka Ana: ‘Svakog dana po čaša vina i tu je stota godina’

Zafrkantica baka Ana Serdar i s navršenih 100 poznata je u Lovincu po fantastičnom pamćenju. ‘Moraš se radovati životu i on ti vraća na najljepši način’, pojasnila je vedra starica.

- Hvala vam svima što ste mi došli na rođendan. Sretna sam ne zato što sam doživjela toliko godina, nego što se sjećam svih vas od rođenja. Od mlađeg brata pa do susjeda, a posebice praunučadi – rekla nam je, na Veliku Gospu, Svetoročanka Ana Serdar (100), koja je rođena na taj dan 1918. godine.

U razgovoru s članovima obitelji, najviše je pozornosti posvetila praunučadi, koje je pričama o njihovu rođenju nasmijavala, ali je imala vremena i za ostale goste o kojima je znala gotovo sve.

Među brojnim čestitarima u kuću u naselju Sv. Rok, podno Velebita, uz članove obitelji, došli su prijatelji, ali i čelnici Općine Lovinac, jer nije mala stvar imati u Općini stanovnicu koja ima sto godina. Najčešća su pitanja bila kako je to doživjeti stoljeće, a baka Ana, koja je ujedno i živa enciklopedija jer se sjeća gotovo svih detalja iz rodnog sela, rekla je kako nema tajne za dugovječnost.

Tajna za dugovječnost

- Život treba prihvatiti kao Božji dar i onda je sve lagano. Ni prehodati Velebit nije prepreka, kao što sam to ja zadnji put učinila 1991. godine, i to u zbjegu. Moraš se radovati životu i on ti vraća na najljepši način – pojasnila je vedra starica dižući čašu s malo rakije. No ubrzo se ispravila i dodala kako je možda tajna u tome što svaki dan redovito, bez preskakanja, popije dva decilitra crnog vina.

- Nekad sam i više pila, po koju rakiju, ali sam žestoko piće prije nekoliko godina ostavila i tek sam danas uzela zericu rakije da vam nazdravim – nestašno je dodala Ana, što je kod brojnih čestitara izazvalo salvu smijeha.

Ona je poznata u cijelom kraju kao osoba s fantastičnim pamćenjem, pa i sad, kad je upisala trocifrenu brojku na torti, njezina dva sina i unuci kad nešto spremaju uvijek joj kažu gdje su što stavili, jer ako oni zaborave, ima tko će se sjetiti.

Rođena je 15. kolovoza 1918. godine u Svetom Roku, naselju podno Velebita, koje se smjestilo gotovo na pola puta između Gospića i Gračaca. Roditelji, Marija i Mijat Katalenić, nakon dvoje starije djece na svijet su donijeli Anu.

Od tri sestre i tri brata još je jedino živ 11 godina mlađi Ivan. Uvijek je bila vedrog duha i spremna za šalu, pa je tako i za svoj stoti rođendan prednjačila.

Vjenčanje na 20. rođendan

- Nakon što sam završila tri razreda osnovne škole, otišla sam služiti u najbogatijeg u selu. Gostioničar koji je imao i prenoćište, Šime zvani Šipleta me zaposlio. U prvo vrijeme sam čuvala blago, a kasnije sam sve do udaje radila u gostionici. Dvorila i čistila. Podovi u sobama su se ribali gotovo svaki dan, a i posteljinu sam prala redovito iza svakoga gosta. Posla je bilo da nisam stigla gledati momke, ali oni mene jesu.

Redoviti gost na kartanju bio je i 10 godina stariji od mene Petar Serdar. Povremeno sam ‘bacila’ pogled i oženili smo se kad je meni bio 20. rođendan.

Točno na današnji dan, 15. kolovoza 1938. godine – enciklopedijskom točnošću reda podatke. Rodila je dvije kćeri i dva sina, ali su, nažalost, curice umrle u dobi od jednog mjeseca i jedne godine. Sinovi Marko, koji je rođen uoči rata, i mlađi Ivan, rođen 1944. godine, živi su te svaki ima po sina i kćer.

Briga o velikoj obitelji

Ratne strahote koje su ubrzo zahvatile i Liku su se na najgrublji način osjetile u Sv. Roku. Tamo je i Ana 1943. godine ranjena u kuk, a rana od metka, koji je ušao s prednje i izašao na drugu stranu, joj i danas stvara probleme.

Kraj rata donio je novu nesreću, jer je njezin 10 godina stariji suprug ubijen ‘na pravdi Boga’, kako tvrdi. Kao mlada udovica ostala je živjeti s dva sina u kući suprugovih roditelja te se brinula o brojnoj obitelji. Kako bi mogli živjeti, morali su puno raditi, a na mladoj udovici bio je najveći teret.

- Imali smo dva vola, dvije, odnosno tri krave i 17 ovaca. Uz sedmero čeljadi, koliko nas je živjelo u kući, ja sam sa svekrom išla orati. On je vodio plug, a ja volove. Sve sam radila s veseljem, pa tako i odbijala prosce, jer mi je cilj bio da na put izvedem obitelj.

Sinovi su otišli u inozemstvo, trbuhom za kruhom, jer za njih u Jugoslaviji, kao i za brojne Svetoročane, nije bilo posla. Kad je stariji sin Marko 1968. godine otišao u Švicarsku, jednogodišnja unuka Ana i tri godine stariji unuk Petar ostali su sa mnom.

‘Najljepša u selu’

Kasnije je i drugi sin Ivan otišao van – niže nam podatke slavljenica, koju smo na tren ‘otrgli’ od brojnih čestitara, među kojima je bio i općinski načelnik iz Lovinca. Iako nam govori da nema neke tajne za zdrav i dugovječan život, ipak nam se čini da ju je ona pronašla u ljubavi koju često spominje te koju je prenosila na djecu, unučad i praunučad.

Nikada nije digla ruku na njih. Topla riječ, osmijeh, šala i razumijevanje su njezin putokaz kako se može ne samo doživjeti stota, nego ostati vitalan i čio. Tijekom razgovora je rekla kako se dobro sjeća oca autora ovoga teksta.

‘Vratite se po bilježnicu koju ste ostavili na terasi’

- Ivan je bio stariji od mene godinu dana. Nakon što sam se udala, prolazio je pokraj ove kuće gdje sam živjela s mužem. Rekao mi je: ‘Ane, ti si najljepša u selu’, ali ja sam već imala muškarca za cijeli život. Sjećam se i vašeg djeda, zvali su ga Petrina. Nije mu bilo ravnog u selu po visini i snazi, ali je pomalo bio na svoju ruku i nitko nije s njim zbijao šale – rekla je Ana i pri tome zavrtjela glavom, što su prisutni popratili smijehom.

Anu muči artritis pa ne može štrikati čarape. Do prije godinu i pol dana puno je čitala, ali joj je, tvrdi, sad malo oslabio vid i stoga rjeđe uzima knjigu u ruku. Ali nam je rekla da joj svakako javimo kad će izaći članak u 24sata, da joj ga unuk kupi, jer će joj to biti prvi put da je u novinama.

Na rastanku, kad smo joj rekli da se drži, odgovorila je u svojem tonu: ‘Budem zubima za zrak, a vi se vratite po bilježnicu koju ste ostavili na terasi’.

Izvor: 24sata