Doktor Ranko Rajović: Evo šta se dešava sa djetetom kada mu kupite mobilni telefon!

Moramo se boriti za našu djecu, jer drugu djecu nemamo.

Za doktora Ranka Rajovića mnogi tvrde da je najveći stručnjak u regiji za pitanja odgoja djeteta – njegov sistem učenja NTC potiče zdrav razvoj mozga kod djece, podržava potencijale djeteta, a dječje igre smatra ključnim faktorom za razvoj inteligencije.

Naslov jedne od njegovih knjiga IQ djeteta – briga roditelja upućuje na važnost odgovornog i aktivnog roditeljstva za mentalni razvoj djece.
Jedan od najvećih problema s kojima se susreću mnogi roditelji danas je pretjerano korištenje mobilnih telefona. Pritisak vršnjaka i potrebe komunikacije najčešći su argumenti da roditelji djetetu nabave pametni telefon, ali ubrzo se suočavaju s problemom da dijete svu svoju pažnju usmjerava na ekran, umjesto na realni svijet.

Rajović: Ja jesam za modernu tehnologiju, ali ako znamo što tehnologija radi našem djetetu, trebamo se zamisliti. Roditelji znaju – dijete kad dobije mobilni telefon bez njega više ne može živjeti. To je zato što mozak kao organ za preživljavanje mora učiti da bi preživio. Svaki put kad mozak nešto novo nauči, luči hormone sreće – endorfine. To je biološka nagrada kad nešto savladamo. Kad dijete prohoda svojih prvih par koraka u životu, ono je tada puno tih hormona sreće. Kad protrči, nauči plivati, nauči voziti bicikl… svaki put kad nešto novo nauči, stižu hormoni sreće. Velika količina sreće javlja se kada dijete krene u školu. Radili su testiranja, taj veliki endorfin dobije se pet-šest puta u životu. Mali endorfin dobije se jednom dnevno ili u dva dana.

Međutim dijete kada dobije telefon događa se sljedeće: kada prijeđe jedan nivo igrice dobije endorfin, drugi nivo – ponovo endorfin, treći nivo – endorfin, i tako dalje… Za deset minuta, deset puta se javi hormon sreće, što nije fiziološki. I onda mama zove na večeru, a dijete kaže – čekaj još malo. Ili kaže da nije gladno.

Endorfinski receptorski su kao morfijski receptori – dijete kao da se drogira. Roditelji toga nisu svjesni.

Moj je savjet: nemojte im kupovati mobilne telefone, a ako ste već kupili, napravite granicu – pola sata.

Ali po iskustvu roditelja, dijete traži načine kako da to zloupotrijebi. Odu u toalet, zaključaju se i petnaest minuta igraju. Neka djeca se noću bude da bi igrala dok roditelji spavaju, zato ujutro ne mogu ustati i ići u školu. Igraju po dva-tri sata dnevno i ne mogu se riješiti telefona.

Kada im stotine informacija u toku dana stižu u mozak, taj mozak treperi. A onda netko očekuje da će dijete učiti i čitati knjige. Neće. Tako nastaje problem.

Blizu smo rješenja problema. U okviru programa ‘Erasmus +’ radimo projekt u Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj, Italiji i Francuskoj. Tražili su mi da dam deset prijedloga za rješenje ovog velikog problema. Jedno od rješenja je aplikacija koja će biti dostupna i u BiH. Radi po principu da dijete na mobilnom telefonu ima funkciju telefoniranja i sms poruka. Na ekranu ima još samo zeleni krug NTC, a kada klikne na njega otvaraju mu se sve ostale aplikacije. Ima pola sata da ih koristi. Može deset minuta na YouTube, pet minuta Instagrama itd, dijete bira. Ali kad prođe 30 minuta, nema više ništa do sutra. Jedina šansa da dobije bonus od 20 minuta je da dijete prijeđe četiri kilometra, znači da se kreće.

Radili smo testiranje aplikacije i djeca su vrlo inovativna kako da je prevare. Ideje su vrhunske, ne smijem ih otkriti. Zato smo napravili mogućnost da roditelj prati aplikaciju.

Moramo se boriti za našu djecu, jer drugu djecu nemamo. Problem je da je svaka nova generacija malo slabija. Motorički su lošija, slabija im je pažnja i koncentracija, ne mogu pisati, ne mogu učiti. Pitanje što će biti za deset godina ako ne budemo ništa promijenili. Kakva će biti naša djeca kad odrastu i kad se bude od njih očekivalo da budu ekonomski produktivna? Moramo spremati djecu za budućnost.

Imamo podatke da su naša djeca među posljednjim u Europi, a Europa ionako kasni za istočnom Azijom. Mi moramo hitno krenuti u promjene.

Je li istina da roditelji danas manje nego ranije puštaju djecu da idu ‘težim putem’. Zašto to nije dobro?

Rajović: Recimo, dijete ima lego kockice. Mora misliti kako ih sastaviti, ne ide mu, teško mu, a onda dođu roditelji i naprave mu to. Ili idemo još malo unazad – dijete uči hodati. Naravno, dok uči hodati, dijete mora padati. Ali roditelji im kupe kaiševe za prohodavanje, povodac, pa vidite kako roditelji idu s djetetom na kaiševima i ne daju mu da padne. Funkcija prohodavanja nije da ne dozvolimo djetetu da pada, nego suprotno, da nauči da pada. Da padne 500 puta u četiri mjeseca. Svaki put kad malo dijete padne, neće se povrijediti. Ako ne nauči padati s dvije godine, kad će naučiti? Vjerovatno nikad.

Odgajatelji kažu da danas sve manje djece ima refleks da ispred sebe stavi ruke kad pada. Mozak mora naučiti padati, isto kao što mora naučiti misliti. To je problem prezaštićivanja.

Ako roditelj radi umjesto djeteta, ne da mu da padne, daju mu mekanu hranu da dijete ne mora da žvače, svaka ta pomoć neće razviti određeni dio mozga kako treba. Pomoć djetetu je medvjeđa usluga, dijete se mora izboriti.

Razlikuju li se obrasci roditeljstva danas od onih od prije nekoliko desetljeća, u kojima je odrastala ista ta generacija roditelja?

Rajović: Isti su problemi svugdje, u Češkoj, Nizozemskoj, sve isto. Nešto se u glavama ljudi promijenilo, roditelji su drugačiji. U Italiji je standard da guraju dijete u kolicima do pete godine! Sjetimo se unazad trideset godina – tko je nas gurao u kolicima toliko dugo? Tko je nas vozio autom u školu? Naša djeca sada ne idu ni pješke. Mislim da je to i zbog preobilja informacija gdje je najzastupljenija loša vijest, nesreće, a i agresivni vozači na ulicama. Radili smo anketu – pedeset posto djece u četvrtom razredu roditelji dovoze u školu i dovoze iz škole. Svaki dan.

Mislite da mene kao oca nije strah? Naravno da je. Ali ne treba ići linijom manjeg otpora. Treba utjecati na svijest cijelog društva.

Izvor: radiosarajevo