SUPER DEKA IZ IVANJICE Tri dana pješači po 20 km kroz smetove, a razlog će ISTOPITI I NAJTVRĐA SRCA

Super deka iz sela Kušići juče je prepješačio 20 kilometara po hladnoći i smetovima od pola metra ivanjičkog kraja, a danas i sutra će da ponovi isto. Razlog – sreća koju će vidjeti na licima unuka i djece kada im u Beograd odnese pakete hrane.

Vukomir Babić (72) živi u Ravnoj Gori, selu blizu Kušića. Tu je juče ostavio paket hrane težak 20 kilograma koji je nosio na leđima tokom “šetnje” duge 20 kilometara.

Kaže da je to dio poklona koji sprema da kada za vikend krene za Beograd odnese “sinu na naselje (prim.ured. useljenje)”.

On će tako i sutra i prekosura preći istom maršrutom, sa novim paketima hrane, pa onda autobusom u prestonicu.

- Navikao sam ja, nije mi teško, umio je ovde snijeg da napada i preko metra. Zovu me iz Beograda da pitaju kako sam, ja se nasmejem i kažem da ne brinu – priča ovaj super deka iz ivanjičkog kraja.

“Sav bi led mogao da istopim koliko mi je toplo oko srca”

Snijeg je kaže njima normalna pojava, a da pješači može još, naručito kada su ovakvi povodi u pitanju.

- To je meni milo i toplo oko srca, sav bi led okolo mogao da istopim – priča ovaj simpatični starac sa osmjehom na licu.

Od dede Vukomira mnogi bi imali šta naučiti. Posvetio se životu na selu, bez stresa i tenzije. Snijeg u januaru, priča on, normalna je pojava pa mu nije jasno oko čega se diže tolika galama.

Decenijama je pješačio, radio razne poslove, a nikada u životu kod jlekara nije bio. Ne zna kako je to kada neko dobije temperaturu.

Nikad nisam bio bolestan

- Ja ljekaru ne idem, nemam razloga jer nikada bolestan nisam bio. Svaki dan sam pješačio 10 kilometara čitavih 28 godina do posla i toliko u povratku. Kad stignem kući, malo odmorim, pa onda opet prionem na posao oko stoke i domaćinstva. Bio sam kuhar u školi, čitav radni vijek sa djecom, pokazalo se da su oni najbolji lijek – kaže deda Vukomir.

Da im dođem kako običaji nalažu

Ovaj vremešni starac živi sa suprugom u udaljenom ivanjičkom zaseoku. Malo je ljudi ostalo u ovim ruralnim područjima i to su mahom staračka domaćinstva.

- Snalazimo se kako znamo i možemo u ovim godinama. Djecu smo hvala Bogu ispratili njihovim životnim stazama i najviše nam dušu ogrije neki njihov uspjeh. Pitate da li mi je teško da pešačim 20 kilometara do Kušića i nosim ove pakete? Pa naravno da nije jer sam presrećan što su se sin i snaja skućili i što mogu da im dođem na naselje, domaćinski, kako to naši običaji nalažu – kaže Vukomir kome ovi kilometri u 72. godini, po snijegu i mrazu, nisu ni dugi, ni naporni.

Izvor: blic