Borila sam se sa depresijom, pomišljala na samoubistvo. Ali trčanje me je izliječilo

Kada je upala u depresiju, Zoi Margolis, imala je suicidne misli. Lijekovi nisu pomagali, a kada ništa više nije imalo efekta, obula je svoje stare patike i počela da trči.

Pečetkom ove godine bila sam u najgoroj depresiji koju sama ikada osjetila. U javnosti bila sam uspješna, puna samopouzdanja i jako srećna, ali privatno osjećala sam se poraženo.

Duga veza u kojoj sam bila i za koju sam se nadala da će se završiti brakom i da ćemo imati djecu, završila se bolno. Moja karijera bila je u zastoju i osjećala sam se slomljeno. Ugojila sam se i nisam mogla da se skoncentrišem ni na šta osim na tugu koju sam osjećala i samosažaljenje.

Ja sam pisac i uvijek sam otvoreno pisala o svojim emocijama, pa moja blikada i nemogućnost da iskažem ono što osjećam, učinila da je se osjećam besmisleno. Bukvalno, u svakom trenutku sam se osjećala nevjerovatnu anksioznost i tugu. Nisam mogla da spavam. Činilo mi sa da sve što mogu da uradim tokom dana je da plačem, žaleći za propuštenim prilikama kako poslovnim tako i privatnim.

Nakon nekoliko mjeseci, shvataila sma da sam potrošila strpljenje svojih prijatelja, da više niko ne želi da me sluša i da sam zbog svog sumornog raspoloženja postala jako loše društvo.

Želela sam tišinu, da moj mozak ućuti.Bila sam izolovana i imala sam osjećaj da me depresija guši.

Često sam razmišljala o samoubistvu. Tada sam počela sam da se samopovređujem. Znala sam da sam dotakla najnižu tačku.

Nisam sigurna kako sam prešla preko toga. Ljekari, pilule i terapija nisu učinili ništa da uklone tamu koja je visila iznad mene kao kišni oblak. Stručnjaci su mi predložili da pokušam sa vježbenjem, ali njihov savjet nisam uvažila. Kada vam nedostaje energije čak i da izađete iz kreveta ujutro, posljednja stvar koju želite da čujete je da se “saberi se i idi u teretanu”.

Ali, nešto u meni, u mojoj volji, počelo je da se mijenja. Nešto suptilno i tiho, ali prisutno. To je bila nejasna želja da se krećem, da stavim jednu nogu ispred druge i krenem napred. Da ustanem iz kreveta, iz kuće koju sam djelila sa bivšim vjerenikom i ostavim loše stvari za sobom.

Počela sam da hodam u lokalnom rezervatu prirode. Hodala bih sve dok se napadi panike nisu smirili. Polako, umjesto sopstvenog cmizdravog glasa u mojoj glavi, postala sam svjesna pjesme ptica oko mene. Ovaj beg u prirodu postao je moja svakodnevica, a ubrzo su moje šetnje postale brže i duže.

Prije mnogo godina, odustala sam od trčanja zbog povrede leđa. Iako sam uživala u tome, moje patike za trčanje skupljale su prašinu u ormaru već neko vrijeme. Kada sam odlučila da ih ponovo obujem, osjetila sam priličan strah, ali obuvanje patika i ponovni izlazak na stazu za trčanje izgledalo je lakše nego suočavanje sa depresijom. Trčanje je bilo privlačna smetnja.

U jednom trenutku, uhvatila sam sebe, jednog hladnog februarskog jutra ove godine, da trčim u lokalnom parku. Bio je mrak i padala je sitna kiša. Dok sam trčala, osjećala sam godine ukočenosti i bolova u mišićima i sve vrijeme sam razmilšljala: “Zoe, ako možeš ovo da uradiš, ako možeš da istrpiš strašan osjećaj koji imaš sada, možeš da preživiš sve”.

Šest mjeseci kasnije, znam da je to istina. Nisam samo prošla kroz, preživjela sam.

Svaki korak koji sam istrčala proteklih nekoliko mjeseci bio na korak dalje od bola, korak bliže tome da se osjećam bolje. Kada trčim, znam da u nekom trenutku endorfin udara u mozak, hemija proradi i osjećam se sjajno. Postoji nauka iza toga, očigledno, ali za mene to je jednostavna jednačina. Osjećam se loše, odem na trčanje, a nakon toga, ponekad danima, moja depresija nestaje. To nije čarobni lijek i sigurna sam da to ne djeluje na taj način na svakoga, ali na mene da. Nisam očekivala da trčanje može da smanji moju depresiju i iznenađena sam šta sve, svakodnevno, čini za mene. Za mene, to je zaista spasilac.

Pored trčanja, okrenula sam se zdravijem životu. Kao rezultat toga, osjećam da sam u boljoj formi nego što sam bila godinama i smršala sam skoro 13kg, što čini vježbanje lakšim.

Obožavam način na koji se moje tijelo promijenilo, postalo je čvršće i snažnije. Kada se pogledam u ogledalo sada, umjesto da mrzim svoj odraz, vidim snagu, odlučnost i lijepe mišiće. Sviđa mi se ko sam i svaki put kada trčim, volim sebe još više. Impresionirana sam novim mogućnostima mog tijela i kada poboljšam brzinu ili povećam udaljenost ili jednostavno odem da se istrčim kada sam mamurna ili mi nedostaje sna, osjećam se kao da sam dobila nagradu. Nagrada, međutim, nije medalja, već to što sam živa.

Kao što Haruki Murakami, autor knjige “O čemu pričam kada govorim o trčanju”, kaže: “Većina trkača trči ne zato što žele da žive duže, već zato što žele da žive život punim plućima.”

Otkrivanje da me trčanje čini srećnom, napokon mi je dalo nešto za šta želim da živim.

Izvor: zena.blic.rs