Poznati PSIHIJATAR objavio status: “Kakav život nas čeka kad skinemo maske?” RAZMISLIMO…
Jesu li nam životi bili “normalni” i prije pandemije?
Pandemija korona virusa i dalje je u jeku, jača i snažnija u svom “veličanstvenom” novom talasu, a mnogi joj predviđaju kraj početkom proljeća. Da je ostavila za sobom pustoš i da smo pred njom poklekli, svako na svoj način – u to nema nikakve sumnje. Situacija u kojoj smo se našli zbog pošasti koja je okrenula svijet naglavačke svima nam je dosegla duboko u dušu i stavila nas na testove kakve nismo ni slutili da ćemo polagati.
Poznati psihijatar dr Vladimir Đurić na svojoj Fejsbuk stranici iznio je, na originalan način, kako je pandemija uticala na naše psihičko stanje i da li ćemo poslije svega nastaviti tamo gdje smo stali ili ćemo, pak, promijeniti neke navike koje su nam život činile nepodnošljivim i prije nego nas je zadesila ova pošast.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti.
“Od kad su počela zatvaranja povodom koronavirusa razmišljam kakva je to muka… Razmišljam… koliko li je samo strašno…
I zamišljam… kakav je to samo pakao…
Na primjer… Kako li je biti ljubavnica čovjeku koji je sad tamo negdje u svom domu nedostupan i bez izgovora s kojim bi mogao da provede makar to malo vremena sa njom… Kako je bez te radosti?
Kako li je biti zatočen u malom stanu sa suprugom nasilnikom… Kakav je to strah…
Kako li je biti osuđen na boravak u toksičnoj atmosferi sa porodicom koju ne podnosite i koja tek vas ne može da smisli… Kakav je to bijes…
Kako li je biti narkoman bez mogućnosti da se društveno prihvatljivo nadrogirate na nekom vikend rejvu… Kakva je to praznina…
Ili alkoholičar bez mogućnosti da skoknete do kuma ispred prodavnice… Kakva je to nervoza…
Kako li je biti kockar sa aparatima isključenim iz struje… Kakva je to žudnja… Ili radoholik bez alibija za isprazan život… Kakva je to opustošelost…
Kako li je živjeti bez putovanja gdje ste jedino zaista i sretni i slobodni… dok se običan život samo ubrzano premotava… Kakvo je to beznađe…
Kako li je ženi koja se prejeda da utoli usamljenost… i koja se tek sad nema pred kime skinuti… Kakva je to mržnja prema sebi… Ili siromašnom muškarcu glavi porodice koji je dobio otkaz kod privatnika zbog krize… Kakva je to nemoć… Strava i užas… Muka je to ozbiljna… I ne dao Bog nikom…
Korona je zaista odvratna… I smrtonosna… Osim ukoliko se jako potrudimo da se zaštitimo od nje…
I da zaštitimo naše voljene… Pa čak i obične sugrađane…
Da joj svi zajedno stanemo na put… Ko koliko može… Neko u skafanderu… Neko sa običnom maskom… I vjerujem da će uskoro proći… I da se uskoro vraćamo u naše “normalne” živote…
Pravo je pitanje – kakvi su to životi? Koliko su normalni? I koliko nam zaista prijaju? Jesu li oni pravljeni po nama? Ili mi samo preživljavamo u njima? Možda je ovo posljednji trenutak da zastanemo i da iskoristimo vrijeme… koga makar sad imamo… Makar da malo razmislimo… Šta bismo mogli da uradimo sa svojim životom… I šta to u njemu suštinski ne valja…
Da izađemo za trenutak iz centrifuge… I ludila navika i rutina… Da isključimo autopilota za trenutak… i preuzmemo kormilo… Jer će uskoro sve biti po starom…
Pravo pitanje je – u šta se to vraćamo?
Jer… Isto tako mogu da zamislim… Kako ljubavnica nakon ovog perioda bez tih čarobnih vikenda shvata da postoji i period od ponedjeljka do petka… okreće se sebi… i stavlja sebe na prvo mjesto… šta njoj to pa fali da ona ne zaslužuje nekog svog i cijelog… ma koliko to bilo teško…
Kako zlostavljana žena shvata da pakao neće proći i da se on neće popraviti… Da je i jedan šamar sasvim previše… i kako počinje da spašava sebe… Kako okreće onog druga iz srednje što se uvijek tukao… i kako joj on nosi koferče sa svim što joj je zaista i potrebno iz tog braka u sigurnu kuću… ma koliko bila prepadnuta…
Kako zanemareno dijete shvata da sunce u toj kući nikad neće zasjati… i da već ima dosta godina da ih krivi za sve… da se nekad mora spastiti to što se spasiti može… Kako počinje da radi kao bebisiterka ili na građevini… Kako odlazi kod onog finog ujaka što ga jedino i voli i prihvata takvo kakvo jeste… ili iznajmljuje stan u Padinskoj Skeli za 70 eura… i kreće ispočetka… ma koliko izgledi djelovali nepovoljni.
Kako narkoman shvata da je to to… i da je vrijeme da se spašava živa glava… Kako više nije zezanje… jer su periodi ništavila odavno duži od perioda euforije… Kako odlazi do Drajzerove… kako sluša savjete i uzima terapiju… Kako se distancira od loših uticaja… i počinje da trči svako veče uz te fantastične bitove… i kako oni i tada podjednako rade… i usrećuju… ma koliko naporno bilo…
Kako alkoholičar shvata da život nastavlja da teče i dok smo pijani… da su sve te priče uveliko ispričane… i da nema te doze koja će zamagliti bol neostvarenog života… Koliko jedan jedini korak u dobrom pravcu… ma koliko otrežnjenje bilo bolno…
Kako kockar shvata da neće on biti prvi u istoriji kockarnica koji je pametan… i da besplatnog sira ima samo u mišolovci… i da je ideja o lakoj zaradi zaista za naivne… i kako se zariče da će stvoriti novac zaista… i naći drugu strast u životu… ma koliko vremena zaista bude bilo potrebno…
Kako radoholik shvata da mu niko neće reći hvala… i kako uspjeh nije neophodan da bi bio voljen… i da nema tog uspjeha koji će popuniti te rupe koje ostaju u slobodno vrijeme… i počinje da ostavlja jedan sat za sebe… pa od sljedeće nedjelje i dva… jer zaslužuje to samo zato što diše… koliko god mu neprijatno bilo da uživa…
Kako putnik koji premotava život kod kuće počinje da formira Grčku u svom stanu… Francusku u svojoj kuhinji… Italiju među svojim prijateljima i Španiju među svojim ljubavnicima… i koji shvata da i Beograd ima sve što nam je potrebno iz svih svijetskih destinacija… samo ukoliko smo sretni u njemu… i ukoliko i u njemu izgradimo život… i radimo stvari koje radimo na putovanjima… koliko god nas bila sramota…
Kako žena koja se prejeda konačno dobija period bez pogleda… i vrijeme za koje se i samo čudo može napraviti… pa kreće od jutros na režim ishrane i treninga za svoju dušu i za svoje dobro… Počinje da se odnosi prema sebi onako kako bi se odnosila prema nekome koga voli… i koga je dužna da čuva i pazi… ma koliko proljeće bilo daleko…
I kako otpušteni muškarac shvata da je u kapitalizmu svako zamjenjiv… i da će svako sebe prvo zaštiti… i da će teško postati sretan dok radi za nekoga drugog… i kako posljednji dinar ulaže u internet pretplatu… kako bi na njemu naučio neku vještinu koju voli… u kojoj može postati dobar… koja je potrebna ovdje i sada… i za koju može biti adekvatno plaćen… pa pokreće nešto svoje… ma koliko tih opcija malo bilo u ponudi…
Znate onu staru… Nije do korone… i ostalih neprijatnosti kojim nas život redovno bombarduje…Do nas je…
To je s jedne strane strašno… A s druge je čarobno…
U godini koja mi je bila najteža u životu sam uspio da ostavim cigarete… 2009. je u pitanju… Pitajte me po čemu pamtim tu godinu… I reći ću vam koliko sam ponosan na to što sam nepušač od tada… Sve ostalo je sasvim izbledjelo… I jednostavno se zaboravilo… Samo dobre stvari ostaju… I ideja da uvijek treba čuvati i njegovati sebe… Makar bili u oku tornada…
Po čemu biste vi mogli pamtiti ovog izroda od godine? Ma hajde…Kad nas još nisu slomile ove prethodne lude godine… Neće valjda ni ova beštija… Okrenimo se mogućem… I unaprijedimo i opravimo sebe za povratak u normalu…
Pa nek’ 2021. gori! Nek’ bude najbolja ikad! Ne bih joj bio u koži kad opravljeni i unaprijeđeni nagrnemo… Sretno sa vašim ličnim demonima… Ne mogu nam oni ništa ukoliko im mi uskratimo vazduh… Što manje vazduha ostavimo za njih, više će ga biti za nas… Prodišimo!
Uostalom… Uskoro skidamo maske… Pa ćemo se i ljubiti!”
Izvor: telegraf
