O ljubavi, sujeti, vjeri i nadi: Ovo je nešto najljepše što ćete pročitati danas!
Ova priča će vas dirnuti pravo u srce!
Na jednom dalekom, usamljenom ostrvu, usred okeana, živjeli lijepo i u slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje. Živjeli su mirno na tom ostrvu daleko od svih svjetskih briga i događanja. Ali nakon mnogo vijekova primjetili su da njihovo ostrvo polako, pa sve brže i izvjesnije nestaje. Vrlo brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari i krenu polako da napuštaju svoje lijepo, čarobno, ali tonuće ostrvo, koje im je vijekovima pružalo sreću.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, riješi da ostane. Jedino je ona vjerovala i nadala se da je sve to privremeno i da će doći bolji dani kada će sve biti lijepo i veselo kao nekada. Međutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lijepo ono malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali … sada više nije bilo načina da ode sa ostrva. Svi čamci, brodovi i splavovi već su otplovili a za pravljenje novih više vremena nije bilo. Ljubav je počela da doziva upomoć.
Nekako u to vrijeme, put tuda nanese Bogatstvo. Ljubav se obraduje srećnoj slučajnosti i zamoli Bogatastvo da je primi na svoj brod:
Primi me molim te, ostrvo tone, udaviću se – rekla je Ljubav.
Izvini ali moj čamac je pun zlata i dragog kamenja. Nema mjesta još i za tebe Ljubavi. Ako i ti budeš ušla, bojim se potonućemo – reče Bogatstvo i ode.
Ljubav je počinjala da hvata panika. Ostrvo je više tonulo i vode je bilo više. U panici, Ljubav je i dalje dozivala u pomoć. Onda je na svom splavu naišla Tuga. Ljubav se obradovala starom prijatelju:
Tugo, molim te spasi me. Potonuću zajedno sa ovim našim ostrvcetom. Bilo bi šteta da svijet ostane bez ljubavi.
Žao mi je Ljubavi – odgovorila je tuga – Toliko sam tužna da ne mogu da te povedem sa sobom. Želim da budem sama. I ostavi ljubav daleko iza sebe.
Na ostvru Ljubav već hvata očaj. Ne vidi načina da se spase iz nezgodne situacije u kojoj se našla i to zato što je vjerovala u bolje sutra. Međutim, tračak nade, ili je možda u pitanju vjera, još uvijek su je nagonili da i dalje doziva u pomoć. Njena dozivanja privuku pažnju Sujete koja je tuda slučajno prolazila.
Povedi me sa sobom. Ti si mi jedina nada – zamoli Ljubav.
Ne dolazi u obzir! Vidi kakva si prljava i mokra, hoćeš da mi pokvasiš čamac. Sama si kriva! Sad snosi posljedice. Lijepo sam ti govorila da odeš dok se još moglo. – I još uvrijeđena ode i ostavi Ljubav sa njenom tužnom sudbinom.
Izgubivši i posljednju nadu, Ljubav se predala sudbini. Sjela je na jedini nepotopljeni kamen što je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog ostrva i čekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju. U to niotkuda, pojavi se neki stranac u čamcu.
Stranac priđe sasvim blizu i pruži ruku Ljubavi. Ona uđe u čamac i on je preveze na susedno ostrvo. Tu je Ljubav izašla iz čamca, zahvalila se i pošla dalje. Tek par metara dalje shvatila je da ne zna ko ju je spasio. Okrenula se i dotrčala natrag do obale, ali čamac sa strancem već se izgubio na horizontu.
Tada je Ljubav tek primjetila Znanje kako sjedi na obali. Prišla je i upitala:
Reci Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?
Znanje je pogleda, nasmješi se, pa joj reče:
Kako, zar ti ne znaš? To je bilo Vrijeme.
Vrijeme? – upita zbunjeno Ljubav.
Da, Vrijeme- odgovori Znanje – Jer jedino je VRIJEME sposobno da spozna koliko je Ljubav velika.
Izvor: opusteno.rs
