BEOGRADSKI BESKUĆNIK PRONAŠAO NOVČANIK SLOVENKE: Napisao joj je pismo nakon kojeg nećete moći zadržati suze!
“Za neke on će biti podjednako nipodaštavan onog trenutka kad ga vide u kontejneru, a za mene će biti gradski vitez od mnogo lijepih riječi”, piše u statusu Denisa iz Beograda, čija je rodica bila pokradena na autobuskoj stanici u Beogradu.
Nakon mukotrpne potrage na njenu adresu stiglo je pismo sa svim dokumentima od nepoznatog čoveka Raše Jovanovića koji godinama teško živi sakupljajući sekundarne sirovine po glavnom gradu.
Denisovu objavu sa prekucanim pismom Raše Jovanovića prenosimo u cjelosti.
Poštovana Madam Hren
“Nekada sam govorio slovenački ali sam ga prilično zaboravio pa Vam zato pišem na srpskom ali latinicom da biste lakše čitali, pretpostavljam da solidno govorite sprskohrvatski, a sudeći po imenu Nadica možda i potičete iz istočnih krajeva.
Ja sam Jovanović Raša vaša generacije 63g iz okoline Beograda i svako postepeno sakupljam sekundarne sirovine u centru Beograda (aluminijum, konzerve, limenke) folije, sitne plasične flaše i njihove čepove zatvarače to prodajem, od toga se izdržavam u posljednje tri godine pošto sam tada izgubio posao u mom gradu. Firmi koja je bankrotirala, a meni je ostalo još dvije godine do penzije, te moram sve to premostiti, znate kako se u Srbiji teško zapošljavaju veterani.
Uzalud mi je akademsko obrazovanje, i tako idući niz ulicu u srijedu kasno uveče od kontejnera do kontejnera vadeći konzerve i ostalo, u jednom direktno preko puta glavne želj. stanice na vrhu nađem rasuta dokumenta, preko nekih novina, još neuprljana, pogledam pažljivije i vidim da su u pitanju lični papiri od jedne gospođe koja je vjerovatno pokradena od džeparoša beogradskih i onda bačena, ne budem lijen saberem sve pažljivo što se moglo naći, sakupim u vrećicu, pravac kući da na miru pogledam, pronađem kakvu adresu ili tel. broj i svakako pokušam da uručim vlasniku.
Držim da je to ljudski i gradski gest pogotovo kada sam vidio da je strani državljanin i koliko mu dokumenta i sve te karte znače. I sam sam prije četiri godine u autobusu lokalnom izgubio novčanik sa svim dokumentima i znam koliko je to mučna situacija. Mislio sam prvo da Vam pošaljem preporučeno poštom na kuću u Kočevje, ali nisam siguran koliko ostajete u Srbiji pa mi pade na pamet da bi najefikasnije bilo da Vam pokušam dostaviti preko slovenačke ambasade u Beogradu koja će vas lakše, brže naći.
Posebno sam draga Nado sentimentalan prema Sloveniji i pogotovo prema Kočevju jer sam tačno prije 40g služio vojsku u Ljubljani na Bežigradu. Često tu nas oficiri vodili na vježbe, manevre i logorovanje južno od Ljubljane, (neka mjesta) gdje smo na straži vidjeli i prave medvjede. Za tih godinu dana naučio sam i slovenački zbog dekleta i punca (djevojaka) iz Ljubljane, kasnije draga Nada bio sam mlad fant (momak) oduševljen ljepotama Slovenije pa sam po završetku roka (JLA) ostao još jednu nedelju da na miru uživam od Bleda pa do Maribora, zato mi je još draže da mogu biti džentlmen prema jednoj slovenačkoj dami i istovremeno stid da vas je neki moj sugrađanin (lopov) tako drsko pokrao!
Ubijeđen sam da ćete brzo dobiti moju pošiljku i poruku da sljedeći put pazite na svoj novčanik, želim Vam blistave penzionerske dane. Lijepo bi bilo da me informišete da li ste dobili poštu.”
“Daleko od toga da među tim ljudima koji ‘žive’ od sekundarnih sirovina nema još po koji Raša Jovanović, a vama skrećem pažnju da prije nego što vam jezik bude brži od pameti te vas ego nahranite omaložavanjem materijalno nestabilnih ljudi, zapitajte se da li gledate u ‘stoku’ ili ‘pijanduru’ ili gledate u viteza bez plašta, bez bijelog konja, ali viteza časnog srca”, zaključio je Denis.
