PTSP: Kako se osloboditi trauma koje su nam zagorčale život i izbacile nas iz takta?

Postraumatski stresni poremećaj najčešće se pojavljuje u komorbiditetu s depresijom, anksioznim i paničnim poremećajem, alkoholizmom, ovisnostima o psihoaktivnim tvarima i poremećajem ličnosti

Najugroženije skupine

Najvećem riziku oboljevanja od PTSP-ija izloženi su ratni veterani, osobe koje su preživljele fizički ili seksualni napad, zlostavljanje, nesreće, prirodne katastrofe i druge teške događaje.

Istraživanjem komorbiditeta PTSP-ija na uzorku od 375 hrvatskih ratnih stradalnika dobivena je pojava komorbiditetne bolesti u 85,3% slučajeva, pri čemu je najčešće riječ o anksioznom (46,9%) i depresivnom poremećaju (32,5%). Na drugom uzorku od 292 muškarca, koji su prošli borbeni i ratni stres, nalazi se komorbiditet u 47% slučajeva

Da bismo bezbrižno i ponosno živjeli u našoj slobodnoj domovini Hrvatskoj, mnogi su hrvatski branitelji branili Lijepu našu. Mnogi su za nju dali svoje živote, mnogi ostali ratni invalidi, a većina njih, na žalost, danas pati od postraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-ija) kojeg ćemo ukratko opisati.

PTSP je poremećaj u kojem se stalno ponavlja proživljavanje doživljene traume, što rezultira osjećajem užasavajućeg straha i bespomoćnosti, pa se izbjegavaju sve situacije koje bi mogle izazvati prisjećanje na doživljenu traumu. Trauma se naknadno ponovno proživljava kroz noćne more ili pojavljivanjem tih scena. PTSP postaje kroničan ako je prisutan duže od tri mjeseca, a ako se ne liječi može oslabiti s vremenom, ali kod nekih bolesnika ostavlja trajne posljedice. Liječenje se sastoji od psihosocijalne terapije i farmakoterapije.

Kada se osoba nađe u opasnoj situaciji, prirodno je osjećati strah. Ovaj strah pokreće mnoge izuzetno brze promjene u tijelu koje pripremaju osobu na obranu od opasnosti ili njeno izbjegavanje. Ovaj odgovor tijela „bori se ili bježi” predstavlja normalnu reakciju čija je svha zaštititi osobu od povrede. Međutim, kod PTSP-a, ova je reakcija izmijenjena ili oštećena. Osobe koje pate od PTSP-a osjećaju napetost i strah čak i kada nisu više u opasnosti.

Tko može oboljeti od PTSP-ija, i koji su simptomi bolesti?

Od PTSP-a može oboljeti bilo koja osoba u bilo kojem periodu života. Osobe čiji je rizik najveći uključuju: ratne veterane, osobe koje su preživljele fizički ili seksualni napad, zlostavljanje, nesreće, prirodne katastrofe i mnoge druge teške događaje. Osoba ne mora preživjeti opasan događaj da bi oboljela od PTSP-a. Neki ljudi obole od ovog poremećaja nakon što im se prijatelji ili član obitelji suoče s opasnošću ili budu povrijeđeni. Također, iznenadna, neočekivana smrt drage osobe može uzrokovati PTSP.

Klinička slika PTSP-a i simptomi najčešće se javljaju unutar šest mjeseci nakon traumatskog iskustva, ali mogu se javiti i do 30 godina nakon traume.

PTSP može uzrokovati brojne simptome koji se grupiraju u tri kategorije: simptomi ponovnog proživljavanja; simptomi izbjegavanja; simptomi pretjerane uzbuđenosti.

Simptomi ponovnog proživljavanja uključuju slike iz prošlosti (flashbacks) – ponavljano proživljavanje traume, uključujući i fizičke simptome poput brzog lupanja srca i znojenja, noćne more te zastrašujuće misli. Simptomi ponovnog preživljavanja traumatičnog iskustva često uzrokuju probleme u svakodnevnom životu oboljele osobe. Ovi simptomi mogu biti pokrenuti iz vlastitih osjećaja i misli oboljele osobe. Osim toga, okidači simptoma ponovnog proživljavanja mogu biti i riječi, predmeti ili situacije koje podsjećaju na traumatični događaj.

Simptomi izbjegavanja uključuju izbjegavanje lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo, osjećaj emocionalne tuposti, snažne osjećaje krivnje, depresije ili brige, gubljenje interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet zanimanja, poteškoće prilikom sjećanja na opasni događaj. Stvari koje podsjećaju osobu na traumatični događaj mogu pokrenuti simptome izbjegavanja, te uzrokovati da osoba promijeni vlastitu rutinu. Naprimjer, nakon teške prometne nesreće, osoba koja inače vozi automobil može početi izbjegavati vožnju.

Simptome pretjerane uzbuđenosti karakterizira: osoba se lako preplaši, osjećaj napetosti ili osjećaj da je osoba “na rubu”, poteškoće sa spavanjem, i/ili ispad bijesa. Simptomi pretjerane uzbuđenosti su obično konstantni i ne pokreću ih samo stvari koje podsjećaju na traumatični događaj. Osoba se može osjećati ljutom i pod stresom, jer ovi simptomi otežavaju obavljanje svakodnevnih zadataka, kao i spavanje, hranjenje ili koncentriranje.

Sasvim je prirodno da osoba iskusi neke od ovih simptoma nakon proživljavanja opasnog događaja. Ponekad ljudi imaju iskustvo s vrlo ozbiljnim simptomima koji nestaju nakon nekoliko tjedana: takvo stanje naziva se akutni stresni poremećaj (ASP). Međutim, kada simptomi traju nekoliko tjedana i postanu trajni problem, onda može biti u pitanju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Neke osobe s PTSP-ijem ne razvijaju nikakve simptome tjednima, čak i mjesecima.

Kako se otkriva PTSP?

Liječnik koji ima iskustva u liječenju osoba s mentalnim poremećajima i bolestima kao što je psihijatar ili psiholog, može dijagnosticirati PTSP. Dijagnoza se može postaviti nakon što liječnik razgovara s osobom koja ima simptome PTSP-ija. Da bi se postavila dijagnoza PTSP-ija, pacijent mora imati sve ispod navedene simptome tijekom najmanje jednog mjeseca: najmanje jedan simptom ponovnog preživljavanja, najmanje tri simptoma izbjegavanja, najmanje dva simptoma pretjerane uzbuđenosti.

Simptome koji osobi otežavaju svakodnevni život, odlazak u školu ili na posao, druženje s prijateljima ili obavljanje važnih zadataka.

Faktori rizika i otpornosti na PTSP

Važno je zapamtiti da neće svaka osoba koja preživi traumatičan događaj oboljeti od PTSP-a. Čak što više, većina osoba neće dobiti PTSP. Niz je faktora koji definiraju da li će osoba oboljeti od PTSP-a. Neki do njih su faktori rizika koji osobu mogu učiniti podložnijom PTSP-u. Drugi faktori, pod nazivom faktori otpornosti, mogu pomoći smanjivanju rizika od obolijevanja. Neki od tih faktora rizika ili otpornosti prisutni su prije traume, dok neki postanu važni tijekom i nakon traumatičnog iskustva.

Faktori rizika za pojavu PTSP-ija uključuju: proživljavanje opasnih događaja ili trauma, povijest mentalnih bolesti, ozljede, svjedočenja ozljeđivanja ili umiranja ljudi, prevladavanje osjećaja užasa, bespomoćnosti ili izrazitog straha, slaba ili nepostojeća podrška društva nakon proživljene traume, suočavanje s dodatnim stresom nakon traume, poput gubitka voljene osobe, boli ili povrede, gubitka posla ili stambenog prostora.

Faktori otpornosti koji mogu umanjiti rizik od PTSP-ija uključuju: osiguravanje podrške od strane obitelji i prijatelja, pronalaženje grupe za podršku nakon proživljavanja traumatičnog događaja, osjećaj ponosa na vlastite postupke u trenucima suočavanja s opasnošću, posjedovanje strategije za izlaženje na kraj s traumatičnim događajima ili načina za suočavanjem s teškim događajima te stjecanja pouke iz njih, te posobnost efektivnog djelovanja i reagiranja bez obzira na strah.

Terapijski tretman i lijekovi

Cilj svih oblika terapija PTSP-ija jest ublažiti simptome ponovnog proživljavanja traume, povećati samokontrolu, odnosno utjecati na cjelokupnu simptomatologiju PTSP-ija te tako poboljšati kvalitetu života oboljelog. Drugim riječima, osobi se pomaže da se nauči živjeti s proživljenom traumom. U određenom broju slučajeva može se očekivati potpuni oporavak, dok je kod nekih prisutno tek smanjenje simptoma. Prije počinjanja bilo kakvog tretmana, neophodno je osigurati suradnju obitelji/prijatelja, koji će biti oslonac i motivacija osobi u teškim trenucima. Nakon upoznavanja osobe i utvrđivanja specifičnosti njezinog traumatskog iskustva, sljedeći je korak pomoći oboljelom.

Znatan dio problematike PTSP-ija tumači se biološkim faktorima. Stoga, metoda psihofarmacima podrazumijeva utjecanje na biološke procese u mozgu za koje se smatra da imaju određenu ulogu u simptomima PTSP-ija. Koristi od primjene psihofarmakološke terapije prije svega su smanjenje simptoma PTSP-ija, ali i tretman komorbidnih poremećaja, kao i smanjivanje teškoća koje mogu utjecati na psihoterapijski proces ili svakodnevno funkcioniranje. Važno je spomenuti da, iako je anksioznost glavna značajka PTSP-ija, primjena anksiolitika najčešće se izbjegava. Lijekovi za smanjenje anksioznosti – anksiolitici – razmjerno brzo stvaraju ovisnost organizma, što može predstavljati dodatni problem u liječenju osobe. No, ponekad je njihova primjena ipak nužna, a prednosti nadmašuju potencijalnu štetnost.

Najkorišteniju skupinu psihofarmaka predstavljaju antidepresivi, ali po potrebi i antipsihotici. Psihofarmakološki tretman kreira se prema prevladavajućim simptomima oboljelog, tako da se pokušava utjecati na one biološke mehanizme za koje se smatra da su odgovorni za određenu skupinu simptoma. Neovisno koja je psihofarmakološka terapija primjenjivana, najbolji rezultati mogu se očekivati kada se kombiniraju i psihofarmaci i psihoterapija.

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)

Ona predstavlja kombinaciju dva psihološka pristupa: jedan je usmjeren na mijenjanje misli, osjećaja i vjerovanja, a drugi na promjenu ponašanja. Općenito govoreći, KBT smatra se najboljom vrstom psihoterapije za razni broj poteškoća, uključujući i anksiozne poremećaje. Brojne metode kognitivno-bihevioralne terapije mogu se svrstati u tri glavne skupine: metode kognitivnog preoblikovanja, metode suočavanja i metode rješavanja problema.

Neke od tehnika, kao što su biofeedback i trening relaksacije (opuštanja), klijenta uče smirivanju i kontroli fizioloških aspekata PTSP-ija. Sistematskom desenzitizacijom može se, primjerice, postići da oboljeli nakon 12 psihoterapijskih susreta više ne osjeća strah od vožnje u automobilu, nakon pretrpljene prometne nesreće. Kognitivnim preoblikovanjem mogu se prepoznati štetna vjerovanja gdje osoba smatra da je svijet nesigurno mjesto. Puno je korisnije, i za osobu produktivnije, zamijeniti ta vjerovanja realističnijim mislima o vrijednostima za koje je vrijedno živjeti. No, detaljniji opis svih kognitivno-bihevioralnih tehnika prelazi okvire ovoga članka, stoga će se samo istaknuti da je KBT izuzetno korisna terapija koja daje brze, ali dugotrajne učinke, i prema nekim istraživanjima dokazano djeluje na isti način kao i farmakoterapija. No, prema mnogima, najučinkovitiju tehniku u tretmanu PTSP-ija osmislila je, sasvim slučajno, Francine Shapiro 1989. godine tijekom jedne šetnje parkom u pokušaju nošenja s vlastitom svakodnevnom anksioznošću, a nazvana je EMDR – desenzitizacija i reprocesiranje pokretima očiju. To je multimodalna tehnika koja integrira kognitivno-bihevioralne, psihoanalitičke i neurološke principe u tretmanu PTSP-ija te je osmišljena posebno za poremećaje uzrokovane traumatskim događajima. Ukratko, EMDR sastoji se od pacijentovog zamišljanja ili dosjećanja najstrašnijih dijelova traume dok očima prati terapeutov prst koji mu se pomiče ispred očiju. Primjena ove tehnike izvodi se u osam stadija tijekom kojih terapeut zahtijeva od pacijenta da se prisjeća traumatskog događaja, istovremeno prateći ometajući podražaj (terapeutov prst, tapkanje dlana, ritmične tonove). Pretpostavka je da se oživljavanjem traume, uz ometajuće podražaje, traumatska iskustva asociraju s novim, bezopasnim iskustvima. Tako dolazi do kognitivnog restrukturiranja slično kao kod drugih bihevioralnih tehnika. (Izvor: http://www.istrazime.com/klinicka-psihologija/lijecenje-ptsp-a)

Komorbiditet PTSP-ija i drugih psihijatrijskih poremećaja

PTSP se najčešće pojavljuje u komorbiditetu s depresijom, anksioznim poremećajem, paničnim poremećajem, alkoholizmom, ovisnostima o psihoaktivnim tvarima i poremećajem ličnosti. Istraživanja ukazuju na visoku stopu povezanosti PTSP-ija sa zlouporabom sredstava ovisnosti pacijenata koji su bili uključeni u bolnički tretman. Pokazalo se da 23% ispitanika s PTSP-ijem konzumira alkohol poslijeratno više nego prije, a ovaj psihijatrijski komorbiditet izrazito nepovoljno djeluje na izlječenje primarne bolesti. Često pacijenti s PTSP-ijem koriste alkohol kao jednu vrstu „samoizlječenja”, a neki od razloga koji navode su: anksioznost (41,4%) i strah (28,3%), zatim utjecaj administrativnih, materijalnih, obiteljskih, socijalnih pitanja, pitanja zaposlenja, vrednovanja ratnih činova i slično. Pored toga, psihijatrijski komorbiditet uz kronični PTSP ima veliku ulogu u razvoju suicidalnog ponašanja te je stupanj izloženosti traumi u pozitivnoj korelaciji s razvojem suicidalnosti.

Izvor: braniteljski/dnevno