Prati nas i na Fejsu! Klik na Like!

Budite u toku sa najboljim prirodnim lijekovima i pripravcima.

07.09.2017 u 7:36 | Zanimljivosti | Komentara:

Dirljivo pismo sinu: NESUĐENI KURBAN

Advertisement

Imam išaret da će ti pobjeć avijon, ko onomad brzi za Ploče, al znaj, Fahire, svakog nas pa tako i tebe čeka zadnja stanica.

Dedo

Selam alejk sine!

Evo bogami projde i zadnji dan Hadži bajrama a ti ne dojde. Sve do jučer sam se nado da ćeš bahnut. Hoće da me iznenadi, reko. Danas iza ićindije dojde mi Hasan hadžije Jusufa i donese kurban.

Onaj ozgor sa vrh Babića. I on radi tam blizum tebe, meščini u Danskoj. Upita me dolaziš li, obilaziš li me, zoveš li makar telefonom. Šta sam mogo. Šuti, gledaj prida se i odmahuj glavom. Vidim da se hudnjak pokajo što me upita, pa mi brže bolje pruži njeke hedije u zlato umotane i krenu prema vratima.

Dok je fato šćeku, okrenu se i reče da se on sutra vraća sa famelijom pa ako hoću da ti pošaljem pismo, a on će ponijet i predat u poštu najbližu mjestu gdje živiš. Prvo sam reko da neću i da nejmam šta pisat, al se predomisli i reko da svrati kad krene.

Ode Hasan, čini mi se plaho tužan i zamišljen a ja otvorim onaj paket a u njemu kila kahve, kila kocke, rahatluk i pedeset eura, Allah ga nagradio. I sad dok ti pišem suze same teku a ne znam što. Helem, molim Boga da ste živi i zdravi. Djeca su cigurno porasla od kako ste bili, ono njeke godine. Meščini godinu prije poplava. Doduše, nisam vas se čestito ni nagledo a vi odoste na more u Neum i ostadoste okruglo mjesec dana. Kad ste se vratili, samo prenoćiste i odoste u otu Olandiju. Prošlo je izatale deset Bajrama a ja svaki Bajram sam ko panj. Ne kabuliš doć ko da je Olandija za kavdakom.

Svaki u Boga dan pogledam da me vikne hadžinica Zumra da me zoveš na telefon. Jok.

Moj telefon isključili evo treća godina i nikako da opet priključe. Vele, moram platit njaku kamatu i priključak, šta li. Dragi Fahire, više se i ne nadam da ćeš doć dok sam živ.

Kad si bio prid one poplave, kuko si mi kako samo letiš, crnčiš od jutra do sutra, crkavaš pa nejmaš kad ni nazvat a kamo li doć. Veliš, iz pidžame u radno odijelo i iz radnog u pidžamu. Još ko dijetu sam govorio i tebi i rahmetli ti braći, da se mora imat karara u svemu.

Ne let’te, ne bud’te pohlepni, zavidni, ne grampač’te i ne zgrć’te samo.

Nemojte bit robovi parama. Doduše, braća su me poslušala, al, eto, ubiše hi dušmani odma s početka rata. Ko zna šta bi i sa tobom bilo da se nisi potrefio u Sloveniji, pa otale u Olandiju… Haman sudbina taka, šta li…

Bio sam nanijetio zaklat kurban za ovaj Bajram, al mi se ne dade. Skupio sam ja njeki parica tamam za kurbana, al morado postaklit prozore i ulazna vrata na tvojoj vikendici. Njaki alčaci sve porazbijali. Dolazila je i milicija, al ništa ni dan danas. Vidim da mi okrnji od kurbana pa naruči drva i ukopne daske. Ko zna kaka će zima bit. Doduše, ko zna hoćel mi i trebat.

Njeku noć me zabolilo pa me Sejdo odvuče na hitnu. Doktur veli da mi je srce plaho stradalo i odma dade njake tablete i uputnicu u Tuzlu. Veli hitno iz ovi stopa u Tuzlu. Bogami ne odo. Hoće pedeset maraka do Tuzle.

Dragi, Fahire. Njekad se pitam na koga si se bacio pa si tako drven i pohlepan posto. Na mene vala nisi. Nisi ni na rahmetli majku. Braća ti poginuše a ti ne dojde. Znam ja da je bio rat al su se i drugi njekako snalazili i dolazili makar na dženaze svojim najrođenijim.

Još dok si bio u Sloveniji a nije bilo ni habera ratu, umrije ti sestra Sakiba mlada ko kap, a ti ne dojde. Veliš, bio si na terenu tam njeđi u Svežani, đi li. Ubrzo iza nje umrije i moja Fata a tvoja mati i ti opet ne dojde. Biva, pobjego ti onaj brzi za Ploče. Stalno sjedim i plačem. Nisam gladan, fala Bogu. Pod svojim sam krovom. Imam šta i pojest i kahvu popit, al…

Đahkad utolik vremena mi dojde moja Fadila, Bog joj se smilovo i na ovom i na onom svijetu. Malo poradi. Opere prozore, haljinku, usisa, okreči prid Bajram i napravi mi hrane da mi more bit dok opet ne dojde. Nejma ni ona hudnjica. Čojk od rata na birou a troje djece školuju. Sinoć tako, potlje akšam namaza, sjedim na verandi i gledam onaj tvoj dvorac od kuće. Ne zna se jel višlji ili širi. Tri sprata i potkrovlje. Meščini da nejma bolje ni veće kuće u devet sela. Ko u sultana, reko. Najskuplja fasada, mermeri oko kuće, tri garaže, okružile je kamene zidine i željezna kapija… Meščini ni top joj ništa nemere. Oko nje jablanovi i jele. Ma sve cakum pakum. Gledam je i đahkad mi liči mi na zgodnu a mladu i vitku curu. Đahkad opet kad pogledam spušćane kapke na prozorima u onoj tišini i pustoš, podsjeća me na mladu tužnu hudovicu kojoj je sve pomrlo.

U petak prije Bajrama, pojstiha krenem na džumu namaz. Dok sam prolazio kraj hadži Kasimove kuće, čujem ciku, vrisku i galamu dječice u meraji. Meščini ima hi destero. Ganjaju se, igraju, vrište… Nješto mi se stuži, dojde mi njako zlo pa sam moro čučnit, nako uskraj sokaka.

Njegov Nezir došo na godišnji sa ženom i djecom. I on je tam njeđi u Norveškoj meščini. Nije mu ni na kraj pameti Neum i more. Došo babi. Kad god dojdu, djeca namah u mekteb, u džamiju, uče sufaru…

A ti sine Fahire…

Eto, ako hoćeš imaš broj hadžinice Zumre, pa eto… Halal ti bilo, sine. Imam išaret da će ti pobjeć avijon, ko onomad brzi za Ploče, al znaj, Fahire, svakog nas pa tako i tebe čeka zadnja stanica.

Mujo

P.S. Više od dvije decenije posmatram, pratim, oučavam i svjedočim sve većoj otuđenosti, zaboravu, oholosti i krajnostima koje nikada nisu a ne bi ni smjele ići uz naziv, insan, a kamo li musliman. Svjedočim zavidnosti od strane brata rođenom bratu, ali i prkosu i patološkoj potrebi da rođeni brat sa onim što mu je Gospodar dao, prkosi rođenom bratu, bratićima i bratišnama slabijeg imovnog stanja. Neimaština drugih postala je nasušna hrana ega onih koji imaju. Očevi, ponajčešće okončavaju u prihvatilištima… Gospodaru, uputi nas. Amin.

Ismet Suljić

Izvor: haber

loading...

Vaš komentar na članak: